06 Oct Zašto neki ljudi odrastaju u čitaoce?

Lako ih je prepoznati: po kesama sa oznakama knjižara, koricama „ljubitelji knjige“ ili – najpouzdanije – po vezanim, odštampanim hrpama papira koje imaju u rukama – zbog nedostatka određenijeg termina zovemo ih jednostavno: čitaoci ili u najboljem slučaju „ljubitelji čitanja“.

Pridružiti se njihovom plemenu na prvi pogled djeluje jednostavno: kupite knjigu, čitate i to je to! Međutim, iza tog jednostavnog procesa krije se pitanje motivacije: zašto neki ljudi odrastaju uživajući u čitanju, a drugi ne. I to “zašto” čini se ključnim – neobavezno čitanje povezano je sa nizom akademskih i profesionalnih dostignuća. Čini se da odlučujuću ulogu tu igra uticaj roditeljskog doma i navike čitanja koje roditelji kreiraju.

Neki ljudi imaju više tendencija da budu aktivni čitaoci. “Njihovi obrasci ponašanja vrlo su predvidljivi,” tvrdi američka sociološkinja Wendy Griswold. “Prvo, što više obrazovanja neko posjeduje, veća je vjerovatnoća da će čitati. Osim toga, ljudi u urbanim sredinama čitaju češće nego oni u ruralnim, ali na čitanje utiču i materijalni status. Takođe, činjenica je da djevojčice u prosjeku ranije počinju da čitaju nego dječaci i nastavljaju te navike u odraslom dobu.”, tvrdi Grisvold.

Naravno, posjedovanje neke od navedenih karakteristika ne garantuje da će neko postati čitalac. Ličnost takođe utiče na ovu naviku: “Čini se da introvertne osobe više čitaju”, tvrdi američki psiholog Daniel Willingham sa Univerziteta u Virdžiniji.

Willingham takođe ističe ono čime su se bavili razni istraživači prije njega – da na ove navike utiče i broj knjiga koje djecu okružuju u roditeljskom domu. Studije koje su se bavile ovim pitanjem tvrde da djeca koja odrastaju okružena knjigama obično imaju veći nivo obrazovanja i više čitaju, nezavisno od obrazovanog statusa njihovih roditelja.  

Naravno, samo prisustvo knjiga nije presudno – Willingham postavlja pitanje šta ako djetetu koje ne ostvaruje dobre rezultate u školi poklonite 300 knjiga?

“Sigurno je da to neće mnogo promijeniti. Pa šta je presudno? Naravno, ono što radite sa tim knjigama, odnosno kompleksni odnosi i ponašanja u smislu prioriteta koji postoje u tom domu”, tvrdi Willingham.

Činjenica da djeca koja mnogo čitaju postižu bolje akademske rezultate gotovo da predstavlja tautološku pravilnost jer obrazovanje uključuje mnogo čitanja. I ovo se čini krajnjim argumentom koji podržava čitanje, ali to nam ne govori mnogo o zadovoljstvu koje čitanje donosi. I ako mnogi ljudi ne uživaju u čitanju, ono jeste važna vještina. Roditelji ne mogu kontrolisati navike djece kada je čitanje u pitanju, ali brojni su načini na koje mogu uticati.

Kako Willingham objašnjava u svojoj knjizi “Odgajanje čitaoca”, tri faktora utiču na to da li će neko postati čitalac.  Prvo, dijete mora biti “tečni dekoder”, neko ko će “lagano moći da pretače pisanu riječ u smisao”. Ovo je nešto čemu nas uče u školi, ali nesumnjivo je da roditelji mogu značajno pomoći čitajući djeci i sa djecom – naročito ako to čitanje uključuje igru riječima, što naročito pomaže djeci koja imaju izazove u čitanju.   

Kao drugi faktor Willingham navodi da djeca “tečni dekoderi” imaju koristi od šireg znanja o svijetu. “Glavni činilac u tome da li dijete (ili odrasla osoba) razumiju neki tekst jeste to koliko već znaju o toj temi.” To znači da roditelji treba da pomognu djeci u interpretaciji podataka I informacija i postaraju se da dijete upoznaju sa temom o kojoj će čitati.

Kada su te dva uslova ispunjena, finalni faktor je motivacija: “Potrebno je da mate pozitivan stav prema čitanju i pozitivan stav o sebi kao osobi koja čita”, ističe Willingham.

Upravo se ovim trećim faktorom najviše bavi knjiga “Kako odgajati djecu koja će čitati”, čije su autorke Pamela Paul i Maria Russo. “Mnogo roditelja osjeća pritisak zbog svih istraživanja koja navode da akademska dostignuća, uspjeh na testovima, emocionalno blagostanje, karijera zavise od čitanja.”, kaže urednica knjige Pamela Paul. “Znajući to, roditelji razmišljaju kako njihovo dijete mora da čita. Taj stav ih može dovesti do toga da čitanje djeci shvataju kao obavezu – a djeca to automatski osjete. Na primjer, isto je kada djeca treba da pojedu nešto što je zdravo. Dakle, poenta je čitanje predstaviti kao čokoladu, ne kao spanać”.

Djeca će čitanje lakše posmatrati kao čokoladni kolač ukoliko vide da i roditelji uživaju u tome. “Kada čitam na kauču, a djeca se zabavljaju na svoj način, razmišljam da se u tom trenutku bavim roditeljstvom – oni me gledaju dok čitam,” kaže Maria Russo.

Slično tome, Pamela Paul kaže da “ako odmah nakon večere uzmete u ruke telefon, laptop ili uključite TV, djeca će sigurno pokušati da rade isto. Roditelji stalno šalju djeci poruke o tome kako vole da provode svoje slobodno vrijeme”.   

Naravno, roditelji ne moraju biti i sami pasionirani čitaoci da bi djecu tako odgojili. I Paul i Russo tvrde da roditelji mogu napraviti gomilu stvari koje djeci mogu predstavljati čitanje kao uzbudljivo i vrijedno: razgovor o knjigama tokom obroka ili vožnji (što ukazuje na to da je iskustvo čitanja podjednako važno kao i drugi događaji), redovne posjete knjižarama i bibliotekama I poklanjanje knjiga za rođendane.

Paul takođe savjetuje roditelje da knjige rasporede svuda po kući, a ne da ih isključivo “skladište u spavaćoj sobi ili bilo kom drugom dijelu kuće”. Iako na prvi pogled djeluje da je skupo imati veliku kućnu biblioteku, Paul savjetuje da postoje i opcije kupovine korišćenih knjiga, pozajmljivanja i sl.

“Ne treba vam mnogo novca da popunite dom knjigama, a teško da će djetetu biti dosadno ukoliko je uvijek okruženo knjigama”, kaže Paul.

Russo navodi da je čitanje “privatni sistem zadovoljstva”, što se čini ključnim razlogom zašto djeci treba da priuštimo čitanje. Čini se da su roditelji svjesni benefita koje čitanje ima dugoročno, ali fokus treba da bude i na tome da djeca nauče da uživaju u čitanju – i trenutku.

Prevod i obrada: Aleksandra Vujisić

Izvor: LINK