29 Jan Moj deka je bio trešnja
Često sam nailazila na preporuke za ovaj roman i imala sam osjećaj da je možda previše tužan. I da se razumijemo – u izboru knjiga za djecu ne bježim od tužnih priča jer imaju svoju svrhu i opravdanost, ali osjećaj mi je govorio da je ova priča „teška“. Nakon čitanja mogu reći da me osjećaj ipak prevario.
“Moj deka je bio trešnja” je dječiji roman italijanske autorke Anđele Naneti, objavljen 2002. godine, a prevod je u region stigao 2010. godine. Inspirisane ovom knjigom 2015. godine dvije žene iz Rusije snimile su i kratkometražni film.
Ukoliko bi moj zadatak bio da opišem ovaj roman kratko rekla bih: topla ljudska priča o nesavršenom svijetu – ili još bolje topla dječija priča.
Roman je pisan u prvom licu, iz perspektive sedmogodišnjeg dječaka koji nam iskreno, na momente naivno, ali uvijek zanimljivo i emotivno priča o događajima iz svog života koji počinju oko njegove četvrte godine. Već na samom početku upoznajemo njegove roditelje, te bake i djedove – jedni žive na selu i čini se da su mu bliži od onih koji žive u gradu, u istoj kući na donjem spratu. I dok se u jednom trenutku tamni oblaci nadvijaju nad glavom nježnog i radoznalog dječaka Tonina, kraj je ipak srećan jer Tonino to zaslužuje (a i uz sve nesavršenosti i njegova porodica).
Kada sam ovaj roman čitala posebno sam pratila reakcije svoje djece na tužne događaje (smrt babe i djeda sa sela). Ovi su događaji opisani sa stanovišta sedmogodišnjeg djeteta, koje uprkos osjećanjima već razumije da sve ima kraj. Ipak, način na koji Tonino priča o smrti babe i djede, a posebno na koji povezuje događaje prije i nakon njihove smrti, osim što i nama većima stvara knedlu u grlu daje i čistu, oslobađajuću perspektivu djeteta o neizbježnim stvarima koje nijesu lijepe.
Posebno lijep dio romana predstavljaju opisi Toninovog boravka na selu prvo sa bakom i djedom, a kasnije samo sa djedom koji mu dozvoljava slobodu i podstiče ga da hrabro uči nove stvari koje mu roditelji ne bi dozvolili (poput penjanja na čuvenu trešnju – simbol koji se provlači u svim važnim situacijama – i koja je vršnjakinja njegove majke). Baka i djeda koji žive na selu su ne samo topliji prema Toninu, već i manje podložni društvenim normama i pritiscima pa kod njih dječak doživljava one djelove djetinjstva koji ostaju zauvijek duboko urezani u sjećanje i iz kojih čovjeka i kasnije u životu crpi svijetlo i optimizam. Logično, zbog svega toga Tonino jako voli posjete selu, ali sloboda i opuštenost koju tamo ima nijesu jedini razlozi za to. On bi radije boravio na selu i zbog toga što se kod kuće roditelji često svađaju, a njegova majka je mnogo opuštenija u sopstvenom roditeljskom domu.
Djelovi romana koji su posvećeni društvenom kontekstu su univerzalni, i mogu se pored Italije primijeniti i na veliki dio razvijenog svijeta – u romanu je prikazana borba prvo Toninovog djeda, a onda i njegovih roditelja i njega samog da zaštite svoje imanje na selu, dok gradske vlasti imaju plan da tuda izgrade moderan put i da uz to – posijeku trešnju!
I uprkos smrti koja se provlači kroz ovaj roman, uprkos hladnoći bake i djeda iz grada i njihovih gotovo mehaničkih rečenica posvećenih unuku, uprkos društvenoj klimi koja bi da ruši trešnju na uštrb velikih gradskih projekata, ovo djelo je protkano humorom i optimizmom. Način pripovijedanja ima tu dosta udjela jer nam autorka uspješno predstavlja Toninov način razmišljanja, zdrav, naivan, često smiješan. Tonino ne može u potpunosti da razumije sve što mu odrasli govore, pa tako recimo kada mu djeda nakon bakine smrti kaže da ima “trn u srcu” on to shvata bukvalno i pita se kako će ga izvaditi. Toninovom nerazumijevanju doprinose i odrasli članovi porodice jer neke od dodgađaja pokušavaju da sakriju, ne pružajući mu tako priliku da postanu dio njegovog iskustva i da mu ta zbivanja približe na način koji je adekvatan njegovom uzrastu.
Pa ipak, roman ima srećan kraj i uz ostale važne poruke šalje onu da je za poboljšanje odnosa i situacija često potrebna velika promjena – njegova majka ostavlja muža i Tonino odlazi da živi sa njom na selo. Trešnja će im ipak pomoći da ponovo postanu porodica, pa će tako doći i do pomirenja, ali i proširenja porodice – a kako, ostavićemo da sami otkrijete.
Mi ćemo vam još samo reći da ovaj roman toplo preporučujemo, jer šalje poruku da život nije jednostavan, ali da je pun predivnih stvari koje možemo otkriti ako smo dovoljno hrabri, hrabri kao djeca.
Aleksandra Vujisić