Poznato vam je da je glavni pokretač „Čigrališta“ promovisanje značaja čitanja u ranom (i ne samo ranom) uzrastu, pa smo se jako obradovali kada smo od JUING Pčelice na poklon dobili knjigu „Moj urnebesni priručnik o knjigama čak i za one koji ne vole da čitaju“, francuske autorke Fransoaz Buše.
Kako sam tog prvog dana kada je knjiga stigla imala posla za računarom, starija ćerka je uzela sama da je čita i s vremena na vrijeme čula sam samo glasno smijanje. Ona je čitanje knjige s pauzama završila nakon večere, a ja sam jedva čekala da je i sama pročitam kada su dječica pošla na spavanje.
Nesumnjivo da i mi veliki knjigoljupci poznajemo male i velike ljude koji ne vole da čitaju i da – uprkos svom našem trudu da učinimo da zavole knjige – kod njih nema velikih promjena. Zato me je postojanje ove knjige zaintrigiralo, a to što je idavačka kuća „Pčelica“ prevela i jako obradovalo. Knjiga počinje lijepom konstatacijom koju kroz svoja djela odavno prenose pisci širom svijeta – da se od čitanja raste. Pisali smo mnogo puta o tome da je i nauka potvrdila ono što roditelji, vaspitači i nastavnici širom svijeta odavno znaju, pa je sam početak bio jako obećavajući. Knjiga je puna smiješnih savjeta koji se na tren mogu učiniti i sasvim besmislenim – pa ipak, kada je završite shvatite da ova knjiga itekako ima smisla. Tekst i ilustracije su napravljeni tako da ne opeterete ni one koji se čitanju ponajviše opiru i lagano je štivo čak i za mlađu publiku od one koja je naznačena (stariji od 8 godina). Ono što je izazivalo smijeh moje starije djevojčice i kod mene je izazivalo slične reakcije: tako vam ova knjiga nudi savjete kako čitati knjige koje ne volite čitati, kako odbiti neprijatelje knjigom i šta da radite ukoliko vas knjige od 500 strana plaše. Knjiga obiluje i jednostavnim podsjetnicima o blagotvornom uticaju čitanja, pa ćemo tako saznati da zahvaljujući knjigama možemo da putujemo i to iz udobnosti sopstvenog doma i da uz to ne zagađujemo planetu. Knjige su upoređene sa zečevima – “svakoga dana ih je sve više” – ali za razliku od zečeva knjige ne moramo da hranimo ili im čistimo kavez. Tekst i ilustracije napravljene su tako da privuku i djecu koja vole i onu koja ne uživaju u čitanju. Veliki font, jarke boje i duhovito uklopljene ilustracije svakako su prednost za one koji tek počinju da čitaju samostalno. Knjiga je puna slenga koji djeca koriste, a koji je i prevodilac ovog izdanja vješto uklopio. Ako bih morala da navedem jednu stvar koja mi se nije dopala to je na momente stereotipno prikazivanje dječaka i djevojčica (žena i muškaraca), koje srećom nije prenaglašeno i ne kvari kompletan utisak o knjizi. Na kraju, autorka izbjegava da zauzme osuđivački stav prema onima koji ne vole čitanje – i to je još jedna stvar koja mi se dopala – ona tvrdi da je uživanje u knjizi kao uživanje u sladoledu i da je sasvim u redu da neko ne voli sladoled. Moram priznati da ja lično ne poznajem nikoga ko ne voli sladoled, pa se nadam da ima nade za sve nas – da čak i najtvrodkorniji protivnici čitanja samo treba da pronađu “ukus” koji im odgovara. Ova knjiga je dokaz da je djeci nekada potrebno da se udalje od “ozbiljnog” štiva i uživaju u kratkim i slatkim djelima koja će ih naučiti da knjige nijesu samo edukativne i poučne već i beskrajno zabavne.
Aleksandra Vujisić
