09 Jul “Prutko” je naš drug

Priznajem, imamo favorite kada su neki timovi autora i ilustratora u pitanju, a engleska književnica Džulija Donaldson i ilustrator Aksel Šefler sigurno su među

njima.  

Porodično obožavanje ovog dvojca ide dotle da moja (starija) osmogodišnja kćerka sama istražuje koje su sve knjige zajedno napravili još od kada smo se upoznali sa “Grozonom”, a mlađa (uskoro šestogodišnjakinja) još od pete godine izjavljuje da bi jako voljela da bude slikarka jer bi da “crta isto” kao onaj ko je slikao ove divne slikovnice. I drugari na radionicama Čigrališta su gotovo uvijek lijepo reagovali na djela ovog tima, pa s pravom možemo reći da je u pitanju dobitna kombinacija kad su djeca u pitanju – a već znate koliko je njihov sud važan. 🙂 

I tako: danas vam predstavljamo “Prutka”.

U stvaranju ovog djela autorka polazi od svakodnevnog predmeta – drvenog štapa i daje mu obično – neobičan ljudski život. Prutko ne samo da preživljava emocije koje su svojstvene ljudima već ima i porodicu, “ženu i djece troje”. Ali, Prutkova porodična idila kratko traje – ubrzo je otrgnut od porodice i svog bajkovitog života i prikazan u svakodnevnim situacijama: hvata ga pas, djevojčica želi da ga pretvori u čamac, labudovi da postane dio njihovog gnijezda, i tako redom dok ga od zle sudbine (da izgori u kaminu) ne spasi jedan od omiljenih dječijih heroja (možda i najomiljeniji) – Djeda Mraz, koji će mu pomoći i da se vrati kući.

Ova čarobna priča djeci se dopada iz više razloga: upotrebom običnog predmeta, nečega što svakodnevno mogu vidjeti na ulici, u parku, šumi i osmišljavanjem avantura kroz koje on prolazi, autorka ne samo da se približila djeci već učestvuje u onome što oni najviše vole: običnim, neživim predmetima ona je udahnula život upotrebom mašte – a nije li to ono što djeca kroz igru svakodnevno rade? Na taj način, priča nadahnjuje djecu i budi njihovu maštu. 

Pripovijedanje u stihovima, uz česta ponavljanja, specijalnost je Džulije Donaldson i i toliko je u njoj vješta da čak ni prevodom njeni stihovi ne gube djeci toliku privlačnu melodičnost i ritam. 

Ilustracije su, kako smo već naglasili – priča sama za sebe. Na sjajan način se ponovo dopunjavaju tekst i slike, a naročito je lijepo ispraćeno Prutkovo putovanje kroz godišnja doba i potpuno različita okruženja. Onaj sjaj u očima i fokusiranost male publike koja pomno prati ilustracije dok im se čita – ne može se mjeriti sa bilo kakvom nagradom. Djeci se u ilustracijama Aksela Šeflera naročito dopadaju detalji, često im se vraćaju, proučavaju ih i na svoj način uklapaju u priču.

Jedinstvena ideja o štapu koji živi ljudskim životom je šaljiva i zanimljiva i odraslima koji je djeci čitaju – a čitanje sa entuzijazmom od neprocjenjive je vrijednosti. Glavni lik je jedinstven i po tome što – uprkos svim nevoljama u kojima se nađe dok se sve više udaljava od svojih voljenih – on ni u jednom trenutku nije ogorčen. Njega pogađa to što niko od drugih bića koja sretne ne primjećuje odmah da je i on živo biće – ali u njegovim riječima nema ni traga ogorčenosti. 

Na kraju, ova je priča djeci bliska i zato što govori o važnosti porodice – iako odvojen od svega što čini njegov život, Prutko u svakoj situaciji naglašava da samo želi da se vrati ženi i djeci – a učenje o porodičnim vrijednostima čini ovo toplom i za djecu značajnom pričom. I to još u stihovima. Zato vam savjetujemo da još večeras pokušajte da svojim malcima izrecitujete završne stihove “Prutka” pred spavanje i nakon toga nam pišite koliko su im oči zasijale:

“To sam ja Prutko, vaš tata Prutko!

I sad je mirno srce moje!

Konačno, tu sam! Tu mi je mjesto,

uz moju dragu i djece troje!”

I naravno – kada vam se ukaže prilika, obavezno pročitajte ovu sjajnu priču.

Aleksandra Vujisić