“Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena(…)”.

“Priča o dva grada” – Čarls Dikens

Vrijeme od sredine marta ove godine bilo je – blago rečeno – neobično, kako za odrasle, tako i za djecu. Oni optimitičniji su prve sedmice prihvatili kao predah do vraćanja u “normalu”, a onda kada smo svi shvatili da će izolacija i preporučene mjere potrajati, počeli smo svi da se pitamo šta je to normala kojoj ćemo se vratiti.

Naročito je izazovno bilo objasniti djeci zašto odjednom neće ići u vrtiće i škole, gledati se sa drugarima, učiteljima, vaspitačima, širom porodicom, bakama i dekama i živjeti ono što je njihova “normala”, ono što najbolje poznaju i u čemu svakodnevno učestvuju. 

Ali, čini se da su djeca ponovo bila mnogo mudrija od nas odraslih i brzo su se prilagodili raznim novitetima: počev od online nastave, online druženja, preko rođendana koji su se čestitali pjesmom ispod prozora, pa do onoga što im je najteže palo – praznih igrališta – svi zajedno smo naučili da je za sreću potrebno mnogo manje od onoga što inače imamo. 

I zato smo ovaj osvrt počeli čuvenom rečenicom Čarlsa Dikensa – uprkos strahu i opreznosti, čini se da nas je period izoloacije u većini slučajeva naučio šta je zaista važno i da je imao i neke prednosti. Sporiji ritam kojim smo živjeli prijao je nakon godina užurbanih i pretprpanih agendi, kako za djecu, tako i za odrasle. 

Za Čigralište je ovo bio period otkrivanja – novih priča, novih bajki, novih drugara, a dozvolićete i da  se pohvalimo  – i period stvaranja nekih ozbiljnih autorskih projekata koje ćemo imati zadovoljstvo da vam brzo predstavimo. 

Moramo priznati da u početku nije bilo lako: razmišljali smo svakodnevno koliko će nam samo nedostajati naši drugari, planiranje radionica, odabir tema, odabir radova kojima bismo zaokružili priče i nasmijana lica naših drugara nakon svake radionice, poruke koje dobijamo od roditelja i staratelja o tome kako su djeca uživala, kako primjećuju da su postali  zainteresovaniji za čitanje, učenje novog jezika, kako im se rječnik popravlja. I istina je – sve nam je to mnogo nedostajalo, a online susreti nijesu mogli da popune prazninu. 

Dok smo svi bili kod kuće, skroman doprinos odlučili smo da damo kroz svakodnevno emitovanje priča i postavljanje zadataka na koje su naši drugari odgovarali. I srce je ponovo počelo da nam se popunjava: uz naše drugare koji su (većinom) od samog početka polaznici radionica, upoznali smo i mnogo novih drugara iz raznih krajeva iz Crne Gore. U partnerstvu sa portalom Roditelji.me pokrenuli smo akciju „I ovo će proći“ i sa posebnim nestrpljenjem iščekujemo izložbu. 

Od 17. marta ispričali smo vam 78 priča i nakon svake vas zamolili da ispunite zadatke. Bilo je sjajnih radova, snimaka, poruka i komentara koji su nam uljepšavali dane. 

Sada je već došlo vrijeme da se vratimo našim susretima – mnogo oprezniji jer svi znamo da se ne smijemo previše opuštati – ali sigurno sa sličnim emocijama koje su nas i do sada inspirisale da budemo bolji i da našim drugarima nudimo nove, bolje, programe! 

Od sljedeće sedmice ćemo se vratiti nekim od redovnih aktivnosti, uz poštovanje zdravstvenih mjera, a priče ćemo i dalje povremeno objavljivati na sajtu – ali, ono što želimo jeste da se zahvalimo svima vama koji ste nas podržavali! 

Do već zakazanih druženja uživaćemo u snicmcima nekih od naših najredovnijih pratilaca – oni su nam rekli zašto je Čigralište za njih važno. 

DRUGARI, OD SRCA HVALA!!!!! Zbog vas rastemo, čak i kada na tren pomislimo da više nećemo rasti.

Aleksandra Vujisić